Osnovna škola Josipa Račića Zagreb

Ima tih nekih trenutaka u životu svake škole, svakog školarca koji ostanu trajno zapamćeni. Posebni, neočekivani, nezamislivo uzbuđujući i emotivni. Jedan takav bio je i jučerašnji dan u kojem je dobro poznatim, starim školskim hodnicima prošetao Joško Gvardiol.

Njega nikome ne treba predstavljati. Čini to sam bolje od bilo koga od nas . Toliko radosti, vriske, komešanja, osmijeha, suza (radosnica) ne pamtimo kad se u školi dogodilo! I opet je i iznova pokazao koliko je čaroban na terenu, no i izvan njega! Brzinom munje proširila se vijest i sjurili se Srednjaci u svoju školu. Dječjoj radosti, no i učiteljskoj nigdje kraja. Opušten, topao i pristupačan fotografirao se, popričao je s kim god je mogao... A veselje se moglo zagrliti u zraku.

Djeci je rekao da se odmaknu od mobitela i radost igre potraže na igralištu, družeći se i uz aktivnost, sport. Danas, u ovo digitalno doba, potrebnije nego ikad. Istaknuo je koliko je to bitno za njihov razvoj i zdravlje općenito. Drukčije to zvuči iz usta ovakvog velikana, nego iz naših, učiteljskih kad zvuči poput fraze. I sam je najviše volio Tjelesnu i zdravstvenu kulturu, a susret s razrednikom i profesorom najdražeg mu predmeta bio je najemotivnije iskustvo... Potekle suze. One predivne tople, ljudske kapljice pune ljubavi.

Posjetio je i učionicu Kemije. Ne tako davno tamo je strahovao jer nije Kemiju baš obožavao, no profesoricu je volio jako pa je tada to bilo lakše. A danas, bez straha od teških pitanja, potpuno ležerno smjestio se u klupu i prisjetio nedavnih dana. Sa širokim osmijehom. Sretni smo što ga i dalje imamo. Sretan je, očito, i on što i dalje ima nas koji se tako veselimo njegovim uspjesima. Raduje nas svaki sljedeći susret i već čekamo kad će nam opet doći. Spremamo srce za novu radost. Za novi susret. Sretno, naš Joškec!

Arijana Zakanj Ivasović, prof.