Povijest Horvata i Srednjaka

Horvati su prvi puta zabilježeni 1615. godine u dokumentu “Gradski urbar slobodnog, poveljenstvenog i kraljevskog grada Zagreba”. Naziv Horvati potječe iz mađarske morfološke tvorevine za imenički pojam Hrvat. Potkraj 17. stoljeća Horvati su poznati kao cjeloselac i u njih doseljavaju kmetovi slobodnjaci, želiri ili željari, “Liberi homines”.

1615. godine kada se Horvati prvi puta spominju u njima je živjelo 26 kmetskih porodica. Podrobniji podaci o broju stanovnika sela Horvati nižu se od pocetka 19. stoljeća. Bilo je to relativno malo selo.

7. rujna 1850. godine stupio je na snagu “Privremeni obćinski red za Kraljevski grad Zagreb”. U njemu je bio članak 1. koji glasi: “Obćina Zagreb sastoji se iz dosadašnjeg slobodnoga i kraljevskoga grada Zagreba i iz 4 obližnje obćine: Kaptola, Nove Vesi, Laške ulice i Horvatah”. Navedenim aktom Horvati su pripojeni Kraljevskom gradu Zagrebu i postali samostalna općina na teritoriju grada.

28 godina nakon pripojenja gradu Zagrebu. Horvati još uvijek imaju sve osobitosti tipičnog prigradskog sela. To nam potvrđuje i naziv ceste koja je 1878. godine izgrađena od Ilice prema Horvatima i dobila naziv Selska cesta. Ovaj toponim je vrlo značajan za povijest Horvata kao samostalne gradske općine, za odnos prema općinskim vijećnicima u ondašnjoj gradskoj upravi punoj “plemenite, visokorođene, blagorodne i uzorite gospode”, koja je ignorirala vijećnike “seljačke općine” što unose “seljački lajbek i smrdljivi luk” u vijećnicu slobodnoga i kraljevskoga grada. Gospoda su izmišljala stotine poniženja kojima su htjeli satrti prirodno zdravu seosku domišljatost.

U to vrijeme pojavljuje se toponim Gredice. Ova izvedenica nastala je od uobičajenog seoskog naziva za lijepo uređene lijehe na kojima su seljanke uzgajale povrće za potrebe stanovnika Zagreba. Ljubljanica je bila susjedno selo na sjeverozapadu Horvata.

Tokom 19. stoljeća Ljubljanica se razvija u radničko naselje. Između Jaruna i Ljubljanice pojavljuje se još jedno radničko naselje Gajevo naselje. Horvati, Predgrađa Sava (kasnije prozvan samo Sava) i Trnje bila su tri glavna južna naselja zagrebačke periferije, koja su od osnutka bila pravi obalni savski naseljeni pojas, izoliran od gradske jezgre. Prvi graditelji zagrebačkih industrijskih objekata računali su na stanovnike seoskih i radničkih naselja zagrebačkog predgrađa. Ekonomski planeri zagrebačke industrijske buržoazije gledali su na ta periferna naselja kao na rezervate jeftine radne snage. Za povijest i razvitak ovoga dijela našega grada imali su izuzetan značaj slijedeći industrijski i vojni objekti:

1830. godine – sagrađen prvi vojni objekt
1857. godine – objekt (sadašnja zgrada Rektorata sveučilišta na Trgu Maršala Tita koji je sagrađen za bolnicu, ali nikada nije služio toj svrsi – taj objekt je u početku bio tvornica šibica, a kasnije tvornica duhana u kojoj su se zaposlili mnogi siromašni seljaci Horvata, a ponajviše Savčani
1873. godine – izgrađena tvornica šibica unutar samog naselja Predgrad Sava
1878. godine – Vjekoslav Heinzel dao je sagraditi parnu pilanu uz put prema Savi
1878. godine – Flauger dao je sagraditi paromlin takoder uz put prema Savi
mnogi siromašni seljaci Horvata našli su zaposlenje u “Spremištu prnja”
u kasnijim godinama u Savskoj cesti izgradena je tvornica pokućstva
na Savskoj cesti se također pojavljuje najveće skladište stolarskog i tapetarskog drva

Navedeni objekti građeni su godinama. Stanovnici Horvata i okolnih naselja radili su na njihovoj izgradnji kao pomoćni građevinski radnici, a mnogi seljaci Horvata i Jaruna bili su glavni dobavljači savskog naplavinskog pijeska i šljunka kao odličnog građevinskog materijala. To je vrijeme kada se u Jarunu, Gajevu naselju i dijelom u Horvatima na veliko eksploatirao šljunak i pijesak kao prirodnu savsku naplavinu. Tako su nastala ogromna udubljenja na pojedinim dijelovima ovoga dijela grada, koja su i danas toliko vidljiva, ali mnogima nije poznat uzrok nastanka.

Prvi imigracijski val doseljenika započinje 1880. godine i traje sve do kraja 19. stoljeća. Mlada zagrebačka industrija nije mogla prihvatiti sve viškove zagrebačkog tržišta rada. Na Kaptolu pod vedrim nebom okupljaju se tisuće nezaposlenih. To je prva zagrebačka burza rada, gdje se ugovaraju zaposlenja temeljem slobodne pogodbe, a ne radni odnos zasnovan na temelju rada. Zbog povećane ponude na tržištu radne snage dolazi do sablažnjivih i krajnje bezobraznih pogodabi između malenog broja poslodavaca i velikog broja radnika. Naši radnici sve do 1891. godine nisu imali dan tjednog odmora. Tek 1891. godine stupio je na snagu Zakon o nedjeljnom počinku. 14. kolovoza 1892. godine otpočeo je u Zagrebu poznati štrajk u kojem je učestvovala većina radnika mlade zagrebačke industrije. Ovim štrajkom radnici su tražili 12 satni radni dan (jer su radili 14-17 sati dnevno) i povećanje zarade. Poslodavci su pregovarali s radničkim povjerenicima i tražili da radnici prihvate njihove uvjete. Mnogi radnici iz Horvata ostali su bez zaposlenja, bez zarade i kruha za brojne članove svojih obitelji. Nisu posustali. Zajedno s radnicima zagrebačke Trešnjevke izdaju proglas “Pučanstvu grada Zagreba” u kojem traže solidarnost s radnicima sugrađanima. Radnici Horvata i Predgrađa Save pokazali su primjerom kako treba prihvatiti iniciranu radničku solidarnost.

Općinski vijećnici Horvata vodili su dvadeset godina borbu za izgradnju škole u Horvatima. Kulturne i socijalne prilike zagrebačke periferije u prošlom stoljeću ilustrira odlomak članka, objavljen u “Hrvatskim novinama” broj 145 iz 1868. godine koji glasi: “Osobito pako nebi niko ni pomisliti a kamoli povjerovati mogao, da baš tako rekuć u neposrednoj blizini glavnoga grada Hrvatske ima do 4000 dušah, od kojih djeca nikakove učione ne polaze. Pa ipak je tomu tako. Trnje, Horvati, Vrhovec, Pantovčak, SV. Duh, Ljubljanica i Prekrižje, ta predgrađa našega gl. grada ne pošiljaju niti jedne duše u školu, pače ima i takovih, koji se u 7. godini niti prekrižiti ne znadu…”

1893. godine donesena je odluka o izgradnji škole za školske obveznike. Nakon dvije godine započela je izgradnja i škola je izgrađena i otvorena 1897. godine. U toj istoj zgradi nalazi se danas Osnovna škola Horvati.

Poslije Drugog svjetskog rata, regionalnim urbanističkim planom, bio je predviđen razvitak grada na periferni prostor uz intenzivnu izgradnju u prvoj fazi satelitskih naselja koja će već u drugoj fazi izgradnje dati Zagrebu jedinstvenu urbanu fizionomiju velegrada. Sve se više ljudi doseljava u Zagreb.

1964. godine jugozapadni dio grada zadesila je katastrofalna poplava rijeke Save. Cijeli predjel grada na kojem se prostiru Horvati bio je pod vodom visokom i do 2 metra. Poplava je pričinila ogromne štete Horvatima, Vurovčicama, Gredicama i okolnim naseljima. Mnogi građani su pred vodom pobjegli na krovišta. Spašavali su ih vojni helikopteri, inžinjerijske jedinice Jugoslavenske armije, operativne jedinice Civilne zaštite, milicije i Zagrebačke vatrogasne brigade. Mnoge kuće bile su toliko oštećene da ih je trebalo srušiti. Grad se teško oporavljao od te katastrofe. Uslijedila je solidarnost svih naroda Jugoslavije i pomoć unesrećenom Zagrebu stizala je od mnogih država i međunarodnih organizacija.

Nakon katastrofalne poplave donesena je odluka o izgradnji suvremenog multifunkcionalnog naselja u ovom dijelu našeg grada. Tako su nastajali sadašnji Srednjaci, proširivala se Knežija i gradila Kalinovica. Mjesna zajednica “Horvati – Srednjaci” poticala je potrebu izgradnje osnovne škole…

Izgradnja škole

Mjesna zajednica “Horvati – Srednjaci” sa svojim društveno-političkim organizacijama poticala je potrebu izgradnje osnovne škole za obveznike koji su polazili nastavu na tri susjedne škole: OŠ “Braća Ribar”, “Matija Gubec” i “Ivan Meštrović”. Vitalna statistika naselja koje se brzo razvija i pretvara u moderan, multifunkcionalan predio Zagreba također je govorila u prilog izgradnje škole.
Skupština grada Zagreba prihvatila je prijedlog za izgradnju škole na temelju zaključka o samodoprinosu građana. Gradilo ju je Građevno poduzeće “DOM” iz Zagreba, a projektant je bio inž. arh. Boris Berc.

Izgradnja škole u Srednjacima završena je krajem kolovoza 1971. godine. Iste godine škola započinje s radom. 20. kolovoza 1971. godine održan je prvi sastanak s nastavnicima u školi.

Škola je dobila ime prema poznatom slikaru Josipu Račiću koji je rođen u ovom kraju.

Učitelji Osnovne škole Josipa Račića 1971./1972.

Škola od osnutka do danas

RAVNATELJI:

ANTUN ŠVAJHLER – ravnatelj škole u izgradnji 1971.
VELIMIR ŽUBRINIĆ – vršitelj dužnosti ravnatelja
FILIP ŠKARO – ravnatelj škole od 16.3.1972. do 31.1.1987.
VICKO TOMIĆ – vršitelj sužnosti ravnatelja od 1.2.1987. do 31.7.1987.
VICKO TOMIĆ – ravnatelj škole od 1.8.1987. do 31.7.1991.
MATE ŠPEKULJAK – ravnatelj škole od 1.8.1991. do 16.1.1994.
TATJANA ZANINOVIĆ – vršitelj dužnosti ravnatelja od 17.1.1994. do 31.1.1994.
TOMISLAV HORVAT – ravnatelj škole od 1.2.1994. do 31.8. 2020.
FRANJO GUDELJ – ravnatelj škole od 1.9. 2020.

Intenzivna izgradnja stambenih objekata i razvoj infrastrukture dovela je u naselje Horvati-Srednjaci nove doseljenike. Tako je 1973. škola imala ukupno 927 učenika, a nastava se organizirala u tri smjene. U prosincu 1974. odobrena su novčana sredstva za dogradnju škole te su započeti radovi na dogradnji škole u svrhu povećanja učioničkog prostora. 1975. g. bila je godina važnih obljetnica. Tako je u školi svečano proslavljena 360. godišnjica naselja Horvati i 10. godišnjica naselja Srednjaci.
Naredne dvije fotogafije prikazuju građevinske radove na izgradnji nove blagovaonice i kuhinjskog skladišnog prostora i detalj s izgradnje.